Fra Marijan Lanosović

Prema svjedočanstvu suvremenika društvene i gospodarske prilike, u kojima djeluju franjevci u hrvatskim krajevima u 18. st., poglavito u Slavoniji vrlo su teške: zemljodjelstvo je na niskom stupnju, goleme su šume pokrivale velika područja, puno je močvarnog tla i neobrađenih površina. Ljudi su iz turskog doba naslijedili brojne poroke: sklonost razbojništvu i pljački, lijenost i tromost, hajdučiju, pijanstvo i razvrat. Na sve te "turske skule" upozorio je Slavonac, prosvjetiteljski pisac A. M. Reljković.

Marijan Lanosović, franjevac i svećenik, prihvatio je prosvjetiteljstvo ali ne u njegovoj racionalističkoj isključivosti, nego je pratio potrebe puka iz kojega je ponikao i tom puku nastojao biti vjerski i pučki prosvjetitelj. U povijesnom razdoblju na razmeđu dvaju stoljeća Marijan Lanosović našao je svoje mjesto u radu za opće dobro: svoje doba shvatio je prosvjetiteljski, što potvrđuju njegova djela.

Marijan Lanosović rođen je (odnosno, kršten) u Orubici, 12. lipnja 1742., a umro u franjevačkom samostanu, u Brodu, 25. studenoga 1812. Bio je učenik a potom i učitelj na filozofskim i teološkim školama franjevačke provincije sv. Ivana Kapistranskog. Na filozofskom učilištu u Budimu slušao je tri godine filozofiju (1763-1766) i na kraju školovanja obranio u javnoj raspravi teze prof. Jeronima Jakočevića iz svih filozofskih disciplina. Zatim je četiri godine studirao teologiju na teološkoj školi u Osijeku (1766-1770), na kojoj su predavali profesori: Ivan Velikanović, Alojzije Nemeth, Josip Pavišević, Ladislav Jezik, Kristofor Triebskorn. Položivši ispit za profesora filozofije 1770., preuzeo je učiteljsku katedru na filozofskom učilištu u Brodu (1770-1773). Dužnost profesora teologije preuzeo je školske godine 1773./74. zamjenjujući u ljetnom semestru na teološkoj školi u Osijeku prof. Josipa Paviševića. Stalni profesor na istoj teološkoj školi bio je od jeseni 1777. pa do jeseni 1783. Držao je katedre dogmatske teologije i crkvenog prava. U međuvremenu je 7. rujna 1778. položio profesorski ispit pred ispitnom komisijom kojoj je predsjedao provincijal Blaž Tadijanović.

Od dviju gramatika fra Marijana Lanosovića, prva je tiskana 1767. u Diwaltovoj tiskari u Osijeku, naslovljena: "Uvod u latinsko ričih slaganje s nikima nimačkoga jezika biližkami za korist slovinskih mladića složen po O. F. Marianu Lanosovichu". S jezičnoga stajališta u toj gramatici najzanimljivija je lingvistička terminologija: ona pokazuje poznavanje hrvatske jezikoslovne tradicije i autorov stav prema njoj. Iako Hrvatska još zadugo ne će biti fizički ujedinjena, u kulturnom, književnom i jezičnom smislu, u drugoj polovici 18. st. ona je jedna cjelina. Jezični uzus, dakle svojevrstan standard franjevačke književnosti što je donedavna ujedinjavala krajeve pod Osmanlijama, prisutan je i u toj gramatici. Lanosovićeva latinska gramatika nije djelo znamenito samo kulturološki i u povijesti našega školstva. Prema dotadašnjim jezičnim priručnicima nije neko periferno, provincijalno djelo u izoliranoj Slavoniji, nego je to djelo koje se uključuje u jezikoslovnu tradiciju staru preko 150 godina, na nju se nadovezuje, s njom se usklađuje i dopunjuje ju.

Druga Lanosovićeva "slavonska" gramatika objavljena je također u Osijeku 1778., naslovljena: "Neue Einleitung zur slawonischen Sprache", pisana na njemačkom jeziku za strance koji uče "slavonski", odnosno "ilirički iliti slavonski", kako Lanosović zove hrvatski jezik. Sljedeće je izdanje iste gramatike 1789. Treće prerađeno izdanje izašlo je pod naslovom "Anleitung zur slawonischen Sprachlehre" (Budim 1795). Sve tri gramatike su ustvari jezični priručnici. Slično su koncipirane. Tadijanovićev naslov "Svašta po malo" najbolje odgovara sadržaju tih knjiga. Osim gramatike velik dio zauzima rječnik. Kako je u Habsburškoj monarhiji živjelo više naroda, za zajedničko komuniciranje bilo je potrebno znati barem dva jezika.

Filozofske i teološke škole franjevačkih zajednica desetljećima su njegovale svestranu kulturnu djelatnost u kojoj je bilo mjesta i za gramatička i leksička pitanja. Te su škole čuvale kulturnu baštinu i trajno razvijale stvaralaštvo u svrhu cjelovitog narodnog prosvjećivanja, presudnog za narodni, kulturni i crkveni identitet hrvatskoga življa u Slavoniji, Srijemu i Podunavlju.