Jednoga sajamskog dana neki je seljak svratio u dupkom punu gostionicu na objed. Tu su obično objedovali i najugledniji građani. Seljak je sjeo k stolu za kojim su već sjedili drugi gosti i naručio od poslužitelja objed. Kad je jelo stiglo, sklopio je ruke i pomolio se. Ljudi koji su sjedili oko njega promatrali su ga radoznalo i podsmješljivo, a jedan ga je mladić upitao:

“Vi se u svojoj kući uvijek ovako molite? Zar se doista svi molite?”

Seljak, koji je počeo mirno jesti, odgovori: “Ne, i u nas ima onih koji se ne mole.”

“Ma nemoj”, nastavi mladić cereći se. “A koji se to ne mole?”

“Pa”, otporvne seljak, “ne mole se, primjerice krave, magarac i svinje…”

Sjećam se da smo jednom zgodom, nakon što smo svu noć hodali, zaspali pred zoru u obližnjem šumarku. Derviš koji je putovao s nama uzviknuo je iznenada i odvojio se u osamu pustinje ne sklopivši oka.

Kad se radanilo, upitah ga: “Što ti se dogodilo?” Odgovorio je: “Čuo sam slavuje kako su počeli cvrkutati iu krošnjama drveća. Čuo sam jarebice u gori, žabe u bari i životinje u šumi. Tada sam pomislio: dok svi oni slave Gospodina, neće biti pravo da ja jedini spavam i ne pridružim im se.”