Orao, kralj ptica, slušao je sve češće pohvale slavujeva pjevanja. Kao pravi vladar, htio je provjeriti istinitost svega što se pričalo pa je tamo odaslao dvije svoje povjerenice: paunicu i ševu. One su trebale ocijeniti slavujevu ljepotu i pjevanje. Obje su obavile povjerenu im zadaću i došle pred orla da ga službeno izvijeste.

Prvo će paunica: “Slavuj ima tako skromnu odjeću da izgleda upravo smiješno. Kad sam to vidjela, toliko sam se ozlovoljila da nisam mogla slušati kako pjeva.”

Ševa reče: “Slavujev glas toliko me je očarao da sam posve zaboravila na njegovu odjeću.”

U odjeljku vlaka sjedio samo stari svećenik i šaputao molitvu iz časoslova. Na nekoj postaji ušao neuredan mladić: duga kosa, prljave traperice, cipele u raspadanju. Iz džepa mu virile poznate ateističke protucrkvene novine. Svećenik je mjerio mladića dugim, vrlo prezirnim pogledom. Mladić sjeo i počeo čitati novine. Nakon nekog vremena podigne glavu i upita: “Oprostite, velečasni, što je to dispepsija?”

“Baš dobra prilika da ga malo poučim”, pomisli svećenik i povišenim glasom uzvrati: “Dispepsija je strašna bolest koja napada one koji žive neuredno, bezposleno, bez ideala, odajući se porocima i lošim navikama, ne bojeći se što će za sve to nekomu jednom polagati račun!” Mladić je sa zanimanjem, ali i pomalo zbunjen pratio pouku.

“Ah”, reče na kraju, “ovdje piše da papa boluje od dispepsije.” Svatko na drugome zapaža ono što želi vidjeti i čuti. Ponekad smo toliko obuzeti svojim mislima da bližnjega i ne čujemo.

“Pticu nije potrebno razrezati da bismo pronašli uzrok njezina pjevanja. Za to je potrebno pripraviti vlastito uho.”

(Joseph Brodsky)