Božja riječ pred nas stavlja prispodobu o farizeju i cariniku koji dolaze u hram moliti se. Farizej je strogi poštovatelj Zakona: ne krade, ne vara, posti dvaput tjedno, a obveza je bila jednom godišnje i to postiti za narod. Carinik je bio čovjek kojemu je bilo važno obogatiti se. Nije se pitao kako. Makar i na štetu najslabijih i bez poštenja. Bili su sluge neprijatelja okupatora za koga su skupljali novac. Čini se da nisu imali ništa osim grijeha.

Isus ne proglašava farizeja zlim ni carinika dobrim. I jedan i drugi imaju grijeh. Ali zašto Isus je rekao da je carinik pravedan, opravdan otišao kući? Farizej ne vidi svoju grešnost. On uopće ne razgovara s Bogom nego sebe hvali dobrim djelima pred Bogom za koje kaže da ih je sam učinio. Farizej se ne oslanja na Boga nego na samoga sebe i svoje sposobnosti i darove.

Ljudi uporište nalaze u sili, drugima, novcu, zajednici. Farizej se osjeća snažnim zbog svojih djela. On ne moli nego razgovara sa sobom i pritom govoreći da moli prezire i obescjenjuje druge. To je krivi stav pred Bogom. Ne može se moliti i prezirati druge, moliti Boga, hvaliti ga i pjevati, a biti nemilosrdan prema drugima. Pun je svojih dobrih djela, njemu ne treba Bog, ne trebaju mu Božji darovi. Ne treba mu Bog i u molitvi ne govori o Bogu nego o sebi: ja sam, ja postim, ja dajem.

Pred Bogom sam malen njegovo stvorenje. Carinik i njegov stav pred Bogom je ispravan. Ne hvali se pred Bogom nego moli: Bože milostiv budi meni grešniku. Njegova je molitva ponizna. On se ne oslanja na sebe nego na Bog i u središte stavlja božje milosrđe, stavlja Boga. Njemu je zato oprošteno zato što se otvorio Bogu, dopustio da ga Bog učini pravednim.

fra Ivan Crnković