Došašće dolazi od latinske riječi advent što znači siguran dolazak. U došašću spominjemo se Riječ advent znači „došašće“ ili: dolazak Gospodina našega Isusa Krista. Crkva se spominje trostrukog Božjeg dolaska u našu povijest i trostrukog ispunjenja njegovih najdubljih čežnji. Krist, čovjekoljubac, očekivan od izraelskog naroda, došao je kao Spasitelj i rodio se u Betlehemu. Krist i danas dolazi – po otajstvima i postaje nazočan u životu koji se ostvaruje u ljubavi. Krist će opet doći sa slavom kao Kralj i pokazat će kako je ljudska povijest imala smisla u svim svojim pozitivnim stremljenjima. Nadolazi dan, i mi ga iščekujemo ne mirno stojeći, nego živeći i radeći za bolje i ljudskije društvo, kad će nam se otkriti u punini Božja ljubav i smisao ljudske sudbine. Taj dan je budućnost za koju već sada radimo zalažući se u svijetu. Stoga vrijeme došašća budi u ljudskim srcima nadu prožetu radošću. Ono odgoni svaku potištenost i očaj te daje poleta svim ljudskim naporima, svemu ljudskom radu i zalaganju za bolji i novi svijet, prožet Duhom ljubavi.

U došašću osim što se spominjemo Kristova prošlog dolaska pripremamo se i za blagdan Božića.

Mise zornice u našoj školi bit će utorkom i četvrtkom u 7.15 sati.

Došašće je jedno od onih vremena koje liturgija naziva milosnim ili svetim vremenom jer je u njemu Božja dobrota posebno djelotvorna. Cilj ovoga vremena jest da ojača našu vjeru i probudi u nama želju za Bogom. Starozavjetni su vjernici stalno vapili: posjeti nas Gospodine dođi Gospodine. Tu želju starozavjetnih vjernika Bog je ispunio kad je poslao svoga sina Isusa Krista. On je bio spasitelj koji je imao doći. došao je, pojavio se, progovorio, objavio nam je dobrotu i pozvao nas je daju svi upoznamo. Pitam sebe i vas : “Želimo li mi susresti Boga?” Živi li u nam čeznutljiva čežnja za Bogom?” Koliko nam je Bog važan? Koliko mu se radujemo i iščekujemo Božićne blagdane? U čitanjima evanđelja u došašću vidjet ćemo, čut ćemo kako će izgledati Kristov dolazak. bit će tada čudnih i strašnih događaja – nebeska tijela.

Kad se Isus drugi put pojavi: što mislite što će nas pitati?

Jesmo li činili dobra djela, jesmo li ljubili i obavljali svoje kršćanske dužnosti? Oni koji se tek tada sjete što je trebalo činiti, uhvatit će ih panika, pokušat će izbjeći krivnji, ali tada će to biti nemoguće. Oni koji svakodnevno budu budni i to svakodnevno potvrđivali životom ono što vjerom ispovijedaju, mogu mirno putovati, za njih je susret s Kristom nagrada. Želim da tako živite, osobito ovo vrijeme došašća.

Vrijeme došašća, kao vrijeme priprave posebno nas poziva da putu, stazi našega života poravnamo pravac, da gas usmjerimo prema bogu koji dolazi k nama. sav čovjekov život na neki način je trajna priprava za susret s Bogom koji je svaki dan sve bliži. Međutim u došašću, Crkva nam pomaže da se na poseban način pitamo i da vapimo: pokaži nam Gospodine putove svoje, pravom me stazom povedi jer ti si Bog moj spasitelj. Za susret s Gospodinom na poseban se način spremamo sakramentom svete ispovjedi, jer Bog može stanovati jedino u našim srcima koja su čista od grijeha. Bog se danas na blagdan Božića želi roditi i naći mjesto u našemu srcu. Dajmo mu mjesta.

Došašće je obilježeno pozivom na bdijenje. Bdjeti nam sobom znači živjeti pogleda uprtog u nadnaravnu dimenziju u Boga. Znači čuvati se toga da nam oči budu uprte samo u zemaljske i materijalne stvari. Ovo stražarenje nad samim sobom sv. Pavao uspoređuje s dobro naoružanim vojnikom koji se ne da iznenaditi. Ostat ćemo budni ako njegujemo osobnu molitvu. Došašće je posebno vrijeme u kojem možemo ispitati svoju savjest; to je vrijeme da razmislimo što nas to dijeli od Gospodina, što ga udaljava od nas. S obzirom da je došašće vrijem kroz koje se želimo više približiti Bogu. Zato želimo ispitati svoju nutrinu i tu ćemo naći one istinske neprijatelje koji nas neprestano bore kako bi nas držali daleko od Gospodina: a to su kako kaže sv. Pavao: požuda očiju, požuda tijela i oholost života. Požuda tijela – ne ostaje ograničena na nesređenu putenost; njezine su posljedice i komotnost, želja da u životu izaberemo lakši i sigurniji, ugodniji put koji izgleda kraći, ali je put popuštanja vjernosti Bogu. Pohlepa očiju – zamagljuju se oči duše, razum se osjeća sposobnim sve shvatiti, ne osvrćući se na Boga. Oholost života – stanje posvemašnje umišljenosti i zaljubljenosti, a da ne vidimo potrebe drugih. Zato nas došašće poziva da pogledamo one oko nas koji su na poseban način potrebni naše ljubavi; siromašni, stari, bolesni i napušteni i pokušajmo im iskazati ljubav. Crkva nam stavlja u vremenu došašća brojne karitativne akcije kako bi upravo razvili tu osjetljivost za drugoga u potrebi u kome možemo i moramo prepoznati samoga Krista. U došašću činimo i male pokore kroz rano ustajanje, često čitanje sv. Pisma i razmišljanje o

Prije svega, trebamo ponovno otkriti pustinju, unutarnji svijet duše, samoću. Svakodnevni život postao je mahnit zbog buke, silne jurnjave i huke života oko nas, pa do nas teško dopire riječ Božja. Pustinja znači da ostajemo sami s Bogom. Ne bojmo se Boga, nađimo vremena za tihu molitvu, kada smo sami s njime i kada od njega očekujemo odgovor na milijun pitanja iz našeg života. I tiho čitanje Svetog pisma je takav pustinjski susret s riječju Božjom.

Nadalje, ako čujemo riječ Božju, prihvatimo je s ljubavlju i povjerenjem. Bog nam uvijek želi dobro. Prema jednoj pobožnoj izreci, kada mi prema Bogu učinimo jedan korak, on prema nama učini dva. Ali inicijativa je uvijek Božja: on nas oslovi, on nas pozove. To se može dogoditi za vrijeme nedjeljne svete mise, za vrijeme jutarnje ili večernje molitve, za vrijeme tihe posjete crkvi i provođenjem nekoliko minuta pred Presvetim Oltarskim sakramentom. U takvom slučaju osjećamo da nam je duša puna mira, a srce nam pjeva od tihe radosti. Božja prisutnost uvijek je smirujuća.

I na kraju, kada smo iskusili Božju prisutnost u svom životu, osjećamo potrebu da o tome svjedočimo i pred drugima. To se može učiniti na mnogo načina: ima onih koji odu u daleke krajeve da bi širili evanđelje, ima onih koji u svojoj okolini postaju apostoli, ali ponekad o Božjoj ljubavi svjedočimo jednostavno tako da pustimo životnu radost da zrači iz nas. Tada nam ljudi počinju biti skloni i dobro se osjećati u našoj blizini, jer osjećaju da životna radost koja zrači iz nas nije samo naš utjecaj, nego snaga milosti koja zrači kroz nas. Zaustavimo se na čas pred današnjim evanđeljem i razmislimo kako se ljudi osjećaju u našoj blizini: dobro ili loše, smire se ili uznemire, raduju se da mogu biti s nama ili se ljute? Za-molimo Isusa da i nas učini glasnikom i svjedokom svoje otkupiteljske ljubavi, kao što je to učinio sa svetim Ivanom Krstiteljem.

SIMBOLI DOŠAŠĆA

Koja su vidljiva obilježja u došašću?

– mise zornice –

Slave se u svitanje dana kako bi ukazale na zahtjev kršćanske budnosti i spremnosti za Kristov dolazak. Kao što ujutro kada jutarnje sunce razgoni tamu noći, tako je i dolazak Isusa Krista na ovaj svijet raspršio i nadvladao tamu grijeha.

 – adventski vijenac –

Četiri svijeće simbolično zaokružuje vrijeme od četiri nedjelje. Plamen svijeće nas podsjeća na Isusa Krista, svijetlo svijeta, a krug koji stvara vijenac govori o konačnom ispunjenju vremena.

– ljubičasta boja u liturgiji-

Nosi poruku nade. Sva ljudska ispunjenja i nadanja doživljavaju svoje ispunjenje u osobi Isusa Krista, u rođenju Spasitelja. Ljubičasta boja znači i nadu da će Krist ponovno doći.

 – četiri nedjelje –

Progovaraju na svoj način o otajstvu dolaska Gospodnjega

Prva nedjelja govori o ponovnom Kristovom dolasku kada će Bog po svome sinu uspostaviti svoje kraljevstvo – novi Božji svijet

Druga nedjelja i treća nedjelja predstavljaju Ivana Krstitelja, Isusovog preteču, a četvrta nedjelja predstavlja Mariju, djevicu i majku koja je rodila Isusa.

Nedjelje došašća ne govore nam samo o prijašnjem Kristovu dolasku nego žele probuditi stav za danas, za ovo vrijeme u kojem živimo. Osobe iz Isusova života potiču nas da osobno preuzmemo ulogu u dolasku Krista na ovaj svijet, da ga naviještamo.