Korizma započinje Čistom srijedom, odnosno Pepelnicom. Nekada davno se na taj dan prokuhavalo posuđe u pepelu kako bi se isprala mast. Taj čin ujedno označava i četrdesetodnevni post do Uskrsa. Postojali su mnogi običaji do kojih su naši stari držali, a danas polako nestaju i izumiru.

Tako se nekada za vrijeme korizme srijedom, petkom i subotom jeo kruh zaliven zašećerenom i zasoljenom vodom. Tih četrdeset dana obično su se kuhali žganci, krumpir, kiseli kupus te pravili kolači bez jaja koja su se štedjela za Uskrs. Pravila su se strogo mrsna i nemasna jela. Tada nije bilo svatova, svirači su se odmarali. Nedjeljom su djevojke i žene odlazile na misu pokrivene u tamnije marame, nisu plele ni kitile pletenice, a nisu se nosili i dukati. Osobito je bila zastupljena pobožnost križnoga puta koja se, hvala Bogu, do sada još uvijek nije zaboravila. Na Cvjetnicu su žene i djevojke išle su u crkvu pokrivene samo u crne marame noseći cicamace na posvetu. Šokice su uskrsne kolače počele peći već na Veliki četvrtak jer se nekada davno na Veliki petak nije ložila ni vatra. Velika subota označavala je dan kada se počinju bojati pisanice koje su se bojale obično voskom i crvenim lukom, kao i koprivom. Uvečer taj dan također se išlo na svetu misu, ali u svečanijem i svjetlijem ruhu kako bi se označio kraj korizme.

Kada bi se vratili stari običaji i više poštovalo to što nam je dano kako bismo priredili svoje duše i tijelo za dolazak Isusa Krista, možda bismo bili zadovoljniji i sretniji. Možda bismo bili pripravniji i smireniji, ne u strahu i iščekivanju nečega lošeg. Možda ne bismo živjeli u svijetu materijalizma te se više počeli brinuti o onome što će ostati vječno, o našoj duši, jer tijelo je prolazno te samo sredstvo ovdašnjega života. Možda bismo znali cijeniti i poštovati ono što imamo. Možda bismo jednoga dana susreli našega Stvoritelja oči u oči.

Lara Žuljević, 2.b