Molitvena tišina

                                   Samotnik je netaknut svijetom i samo s Bogom razgovara. Motri ga i biva  motren, ljubi ga i biva ljubljen i tako postaje svjetlo samo. Bivajući  prosvijetljen na način koji je uistinu neopisiv. (Simeon Novi Bogoslov)

Duh

Čovjekov duh može sebi za predmet postaviti sve čime se susreće u vanjskom ili unutarnjem svijetu. To znači da ja sebi mogu kao predmet stvoriti sliku o sebi, kao što mogu stvoriti sliku o gradu u kojem sam bio ili o knjizi koju sam pročitao. Ovo stvoriti sebi nešto kao predmet znači duhom promatrati stvarnost koja mi je dana, ali za koju nije nužno da bude samo vanjske naravi, već štoviše, moji psihički akti mogu postati predmetom za moj duh. To je zapravo autorefleksija, misaono i duhovno osvrtanje i rasuđivanje o samome sebi. Čovjek, ako je iskren prema sebi, mora priznati da malo zna o svijetu u kojeg je bačen, a još manje o samome sebi. Vrijednost života se ne gleda kroz tok vremena, odnosno na proživljene godine života, nego obratno, godine života imaju svoj smisao i vrijednost samo onoliko koliko smo ih mi svjesno ispunili ljubavlju prema istini, čovjeku i samome sebi. Ako živiš na način pretvaranja i otuđenja od samoga sebe moraš znati da će taj maskenbal jedanput prestati. Nešto će te otkriti, nekakva situacija, riječ ili djelo na koje nisi spreman ili koje nisi očekivao otkrit će istinu o tvojem karakteru i duhu koji je u tebi. I što onda? Kako ćeš skriti istinu o sebi samom? Tko si zapravo i kako ćeš položiti račun o svome djelu? Ako ti je duh toliko jak da ti je oblikovao karakter prema vrijednostima koje je sam sebi postavio, kao što je npr. služenje ljudima,  tada isti duh otkriva istinu o tebi. Čak se može ići i do kraja te reći da ćeš na samrtnoj postelji mirno ležati ako ti je duh bio uvijek pri sebi, to jest, ako si u jednom trenutku svoga života došao k sebi i radikalno, iz korijena, preobrazio svoj život. Tada će ti se pokazati koliku vrijednost ima tvoj život. Ono što duh može zatomiti, što ga može sputati ili čak i vezati, su strasti. Njih se ne treba bojati, već naučiti kako se njima služiti kroz život. Duh ne trpi ropstva. Jednako, kao što na žarkom suncu osjećaš žeđ, ili na hladnoći studen, ili možda si pun sebičnosti, ili zavisti prema drugome, duh usprkos svemu tome može ostvariti ono što si postavi kao cilj. Jer, kao što orkranska bura valja more ili samo iskra iz kremena može zapaliti čitavu šumu, ipak je čovjek u odnosu na prirodu jači. Ovdje pod prirodom mislim na vidljivu i nevidljivu stvarnost. Strasti koje obuzimaju tijelo mogu se podjarmiti i odgojiti da služe duhu. Jedna metoda da se strasti okuju, a duh oslobodi jest molitva.

Molitva

Molitva je na osebujni način ulazak u prisutnost onog božanskog, gotovo bi rekli, razgovor s Bogom. Molitva jest, također, nešto što se može naučiti, umijeće kojim se može ovladati disciplina i ustrajnost. Ako svakog dana iskreno moliš, uvidjet ćeš da te molitva malo pomalo vodi k jednom jedinom cilju, k spoznaji samoga sebe i tvoga vlastitog duha. Isus Krist je svoje učenike naučio moliti. Naučio ih je jednu molitvu koju nazivamo “Oče naš” kojoj je svrha i cilj stupanje duše u dodir s živim Bogom. Molitva je intimni čin čovjekova duha, koji molitvom pokazuje da želi nešto drugo od onoga što treba tijelu. Čovjeka si u ovoj situaciji možemo predočiti kao putnika kojega njegov duh neprestano podbada upozoravajući ga na to da je samo prolazno u ovom životu, da je putnik i da mu je krajnji cilj dolazak u Božju prisutnost, već sada na zemlji. Molitva kojom se duh jača temelji se na smirenosti, na kontroli vlastitih misli, sabranosti i svakako svjesnom udisaju i izdisaju. Ćelija u kojoj redovnik sjedi može mu kroz molitvu postati novim svijetom, svijetom kojega još nije upozano. Molitva je ta koja mu pomaže da zavoli samoću, zaboravi svijet, još silovitije krene u borbu protiv demona, to jest, vlastitih misli, na osebujen način zaboravi sebe pred Bogom i da kontemplira, gleda nutarnjim okom samoga Boga u njegovoj božanskosti. Kao kad si na nogometnoj utakmici, cijeli vanjski svijet za tebe prestaje postojati. Ono što gledaš, gledaš ne zato što imaš nekakve koristi već zbog neopisive ljepote i unutarnje radosti samog gledanja. Možemo ovdje čak povezati dva grčka mudraca, Aristotela i prvu rečenicu iz njegova spisa Metafizika – “Svi ljudi po prirodi teže gledanju (znanju)” i Heraklitv mudri govor: “Mlitav čovjek se uzbudi pri pravom zboru”. Gledati, u grčkom svijetu, značilo je isto što i živjeti. Biti u svjetlu, motriti svjetlo značilo je Grcima isto što i živjeti. S druge strane, jedan od glavnih razloga za ljudsku bol je mlitavost. Mlitavost također znači bezvoljnost, neizainteresiranost, ukratko potpunu apatiju za svijet, za druge čak i ponekad za svoje vlastite potrebe. Mlitav čovjek je onaj koji je obuzet mislima, ali te misli nisu one koje mjenjaju njegovu unutrašnjost, nisu to misli koje su usmjerene prema božanskome, već je riječ o mislima koje se roje u glavi i po kojima duša propada. Glavni je zadatak molitelja kada ulazi u prisutnost živoga Boga u molitvi i kroz molitvu nadzirati svoje misli, razmatrati sv. Pismo i tako otpočeti razgovor s Bogom. Duboka sabranost posvezana s nepomičnim sjedenjem jedna je od karakteristika monaha koji je utonuo u prisutnost onog božanskog.

Tišina 

Molitve nema bez tišine. Molitva je kao kada pališ baklju od vatre koja već gori, a ono što dobivaš je uvijek vatra i svjetlo. Tišina, pak, čak i tajnost i skrovitost, prethodi istinskoj molitvi. Što zaista znači da kada moliš da uđeš u svoju sobu zatvoriš vrata i u tajnosti se pomoliš svome Ocu koji vidi u tajnosti (Mt. 6,6)? Možda se ovdje pod zatvoriti vrata ne misli samo na zaborav svijeta i problema koji te okružuju, već da zatvoriš vrata svoga uma. Tišina je tu od nemjerljive važnosti. Zatvoriti vrata uma znači ne dopustiti mislima da prolaze kroz sam um dok se moliš. Može li čovjek u molitvi tražiti od Boga ravnodušnost prema svim vanjskim stvarima, osim prema onom božanskom? Molitvena tišina smiruje. Ona čak može proizvesti takvu kontemplaciju Boga, da duh molitelja bude prisutan sa samim Kristom kod njegovih govora narodu. Duh gleda i vidi, sluša i čuje ono što sama Božja riječ ima reći. Ova tišina može proizvesti i samookrivljavanje, jer u tišini duh sam sebi polaže račun o svome djelovanju. Zapravo, vidi koliko malen utjecaj ima nad čovjekom, a koliko ga strasti opterećuju i životne tjeskobne brige. Jer, kakva i kolika bi trebala biti briga da čovjekov duh odvuče od Boga? Duh čovjeku u tišini otkriva da molitva i samoća imaju svoju svrhu samo u službi drugom čovjeku. Odluči se, pogledaj i nađi svoje istinsko mjesto u svijetu! Jedan jedini trenutak molitvene tišine i samoće u kojoj si duhom pobijedio samog sebe može ti dati više nego čitav aplauz svijeta u cirkuskoj areni. Samo jedan ponizan čin je već junački čin, jer onaj koji je siromašan duhom jest taj čiji duh u sebi nije skupio nikakve ovozemaljske stvari već se neprestano molitvom i tišinom puni onim božanskim samim.

Ivan Matičević, prof.