Lovci na majmune shvatili su nov i nepogrešiv način kako ih uhvatiti. Kad u prašumi otkriju mjesto na kojem se majmuni najradije zadržavaju, u zemlju zakopaju duge i uske glinene ćupove. Pažljivo ih zaspu zemljom tako da jedva vire iz trave. U ćupove stave šaku riže i nekoliko jagoda na što su majmuni jako pohlepni.

Kad se lovci udalje, majmuni se vrate i radoznali kakvi jesu počnu istraživati glinene ćupove. Kad otkriju poslastice, gurnu prednju nogu unutra i zgrabe slasne hrane. Međutim, grlo ćupova veoma je usko. Prazna noga još prođe, ali punu je nemoguće izvući. Majmuni očajnički izvlače nogu i vuku, vuku.

Tad lovci izlaze iz grmlja gdje su čekali u zasjedi. Dojure i lako pohvataju majmune. Oni se doduše otimaju svim silama, ali ni na kraj pameti im nije da puste to što drže.

Koliki ljudi gube život jer se boje pustiti iz šake tričariju koju su zgrabili i misle da bez nje ne mogu.

Uglađeni i nasmiješeni lovci su uvijek aktivni: svoje zamke skrivaju u bogato ilustrirane časopise, u televizijske ekrane i na ulične uglove. Tako nastaje narod vječno stisnute šake i prazna srca.

Treba se sjetiti Isusovih riječi: „Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo“.

„Prodajte što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače. Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.“

(Lk 12,32-34)